Kako se krećemo, stvari će se kretati zajedno s nama, tako da ne prestanite

Osjećate li da pripadate tamo gdje ste trenutno? Da vam kažem nešto zanimljivo. Mi kao i mnoge druge životinje reagiramo na instinkt, a mužjaci uvelike računaju na doprinos onoga što jesmo i ikad ćemo biti, ali ako retrospektivne životinje, za razliku od ljudi, znaju kako bi izgledalo njihovo okruženje, dobro sklonište, hrana i reprodukcija instinkti.

Ljudi s druge strane znaju da moraju jesti i imati mjesto za stanovanje i sklonište, ali s povijesne točke njezin je začin podijeljen na klase, status i kvalitetu življenja (razmišljanja). Dok neki spavaju u šumi jedva znajući kakav je grad, neki zauzimaju prostor u malom stanu koji živi na prepunom mjestu ispunjenom prometom i bukom.

Pitanje bi bilo kada bismo ikada imali priliku birati u kakvom bismo okruženju željeli biti. Jesmo li ikad birali ljude kojima ćemo biti okruženi? Nisi li primijetio koliko su slični ljudi kada se nalaze s istim jezikom, idejama i vizualnim slikama? Pa jesu. A za mene se čini da je to odgovor na mnoga gornja pitanja.

Mjesto, možemo reći ima kvalitete i osobitosti. Neki su u visinama, neki su strašno vrući, drugi toliko hladni da se smrzavaju. Oni su uzrok i posljedica koje su nam omogućili milijuni postojanja. Nijednu tonu onoga što nazivamo znanjem ne bi mogli zamisliti i u potpunosti razumjeti.

Zatim imamo ljude i kulturu, i oni su spojeni zajedno. Kultura je naslijeđena, a ljudi su tu kulturu ili tradiciju naslijedili geografski. Djeca jedu ono što su im roditelji imali na raspolaganju, a lanac se nastavlja do početka. Dokazano je da Kinez može biti poslan u SAD, tamo rasti i onda se ponašati na isti način kao što to čine.

Kao što smo prije rekli, postoje geni i instinkti, ali utjecaj koji mjesto i njihovi ljudi imaju je ogroman. Naši izbori (snovi) danas su ograničeni utjecajem na njih, i ne nužno zato što žele, ali uzrokovati da su naslijedili one ideje koje ne dopuštaju da se dogodi napredak.

Osjećate li da još jednom pripadate tamo gdje ste trenutno? Pre neki dan sam gledao grupu male djece kako izlaze iz škole, ili su bili u pauzi. Djelovali su nespretno jedan za drugim koristeći istu odoru. Bili su dezorijentirani. Neki prljavi i nasmijani. Neki od njih ispred, a drugi na kraju reda. Drugi slijede pravila neki ih krše. I uvijek, uvijek veliko dijete, učitelj, kao onaj koji zna i vodi. Osobno mi se čini jako strastvenim i zanimljivim, ali to nije bio slučaj. Svi su me istovremeno učili isto, sjetila sam se svojih školskih dana, da sam danas zaboravila, što ne bi bilo važnije od razvoja i samopouzdanja. Ali dobro, čuo sam da razlog za to još imamo zbog ljudi koje upoznajemo, pa čak i ako je proces saznanja o onome što volimo spor i nije tako učinkovit danas, veze i nasmijani, grade nečiju karaktera da onda donese odluke koje nitko nikada neće donijeti za sebe, poput pokretanja nečega ili napuštanja nečega. Mi smo stvar s kojom se ionako moramo suočiti.

Ljudi stvaraju svoje okruženje, a kako mijenjaju svoje okruženje, mijenjaju se i dugi niz godina su ih obilježili, ali samo ćemo istraživanjem najvjerojatnije pronaći svoj put kući, pjesma bi rekla (ako je ikada postojala).